Od 30. maja do 1. juna 2023., održan je komemorativni sastanak tzv. Bečkog sinoda koji je 1773. godine u Beču sazvala carica Marija Terezija, a na kojoj su se okupili katoličke vladike vizantijskog obreda sa područja tadašnjeg Austro-Ugarskog carstva, a na kojem su doneseni važni zaključci za opstanak i život grkokatoličkih Crkava srednje-istočne Europe. Sastanak se održao pod pokroviteljstvom bečkog kardinala Christopha Shonborna. Jedan od najuticajnijih vladika na sinodu bio je grkokatolički vladika Vasilije Božičković (1719-1785), koji je uživao veliko poverenje carskoga dvora i Apostolske Stolice u Rimu i koji je bio prvi vladika Križevačkog vladičanstva čiji smo naslednici delimično i mi danas. Na trodnevnom sastanku koji se održao u Nadbiskupskom dvoru u Beču i kojega je pozdravom na početku otvorio bečki nadbiskup i kardinal Christoph Schönborn, sudelovao je iz Srbije vladika Đura Džudžar, te grkokatoličke vladike iz Mukačeva (Ukrajina), Košica, Bratislave i Prešova (Slovačka), Hajdudoroga i Miškolca (Mađarska), Oradeje (Rumunjska),Hrvatske i Skoplja (Sjeverna Makedonija). U organizaciji susreta učestvovali su Bečka nadbiskupija i njezin Generalni vikarijat za grkokatolike kojega vodi o. Jurij Kolasa, zatim Međunarodni teološki institut (ITI) iz Trumaua te Duhovni centar “Oriente-Occidente“ iz Košica Teološkog fakulteta u Trnavi. Moderator skupa bio je vladika Cyril Vasil DI, nadvladika iz Košica, a izlagali su brojni teolozi i profesori. Na sastanku se govorilo o teku sinode iz 1773., njenim učesnicima, okolnostima u kojima su se tada nalazile grkokatoličke Crkve na području Habsburške monarhije, o pravnim, običajnim, liturgijskim i društvenim posledicama te sinode u kasnijim godinama. Na području tadašnjeg Austro-Ugarskog carstva pod Habsburgovcima postojale su Crkve i zajednice vizantijskog obreda koje su u različito vreme ušle u uniju s Rimom, to jest obnovile crkveno zajedništvo s Katoličkom Crkvom sačuvavši pri tom svoju pravnu, duhovnu i liturgijsku osobinu. Bile su to: Rutenska Crkva nastala unijom u Užgorodu 1646. na području Zakarpatske oblasti iz koje je nastala Mukačevska eparhija i kasnije eparhije u Slovačkoj i Mađarskoj, te Crkva u Transilvaniji (Rumuniji) nastala unijom 1698. godine. Iz tih unija i Crkvi svoje preklo danas imaju delimično Križevačka eparhija u Hrvatskoj, Mukačevska eparhija u Ukrajini te Rutenska metropolija u Pittsburgu, zatim grkokatoličke Crkve Slovačke, Češke, Mađarske i Rumunjske sa svojim vladičanstvima, te novije grkokatoličke eparhije: Sv. Nikole – Ruski Krstur u Srbiji i eparhija u Makedoniji. Jedan deo tih Crkava ima liturgijsku i muzičkiu tradiciju drevne Mukačevske eparhije, poznatu kao “rutenska recenzija“, dok druge Crkve imaju svoje tradicije i varijante vizantiskog obreda. Rumunska grkokatolička Crkva ima takođe svoju jezičnu, obrednu i muzičku tradiciju. Na Bečkoj sinodi je nastao i naziv “grkokatolici“ za sve katolike vizantijskog obreda na području Habsburške monarhije. Budući da je svaka od tih zajednica nastala u posebnim i nimalo lakim istorijskim prilikama na graničnim područjima s Otomanskim carstvom i pravoslavnim Crkvama, Bečki se dvor potrudio zajedno sa Svetom Stolicom ovom sinodom pravno i organizacijski urediti život tih Crkava koje su se nalazile u teškim okolnostima zbog neprihvaćanja njihova postojanja od strane pravoslavnih Crkava s kojima su graničile ali i delile zajedničku obrednu tradiciju kao i zbog pretenzija latinskih vladika koji nisu prihvatale nove katoličke zajednice drugoga obreda na svojim područjima. Tako je za vreme sinode u dvorskoj kapeli u Hofburgu za vladiku Mukačeva zaređen Andrej Bačinski (1732-1809), a tekom sinode doneseni su brojni zaključci o liturgijskim i disciplinskim pitanjima. Daljnji je život ovih Crkava urodio brojnim pozitivnim kulturnim pomacima i napretku u narodima u kojima su te Crkve delovale, te je tako i u Beču od 1775-1786 delovao je grkokatolički duhovni seminar u Beču kod sv. Barbare gde su se školovali studenati od kojih su mnogi kasnije sudelovali u književnom, kulturnom i političkom preporodu naroda. Slično je bilo i kod drugih grkokatolika na području Zakarpatske oblasti, Slovačke, Mađarske i Rumunske. Tako su grkokatoličke Crkve dale veliki i vredni doprinos kulturnom razvoju svojih naroda i zemalja.
Okupljene grkokatoličke vladike i izlagače na samom početku susreta pozdravili su bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn, koji je i ordinarij za grkokatolike u Austriji, a takodje je bio prisutan i apostolski nuncij u Austriji nadbiskup Pedro López Quintana. Kardinal Schönborn je između ostaloga rekao da je nakon 250 godina duge istorije, pune radosti, ali i velikih poteškoća i patnji tekom komunističkog progona, Grkokatolička Crkva uskrsla i danas je pred novim izazovima. Schönborn je ukazao i na različitost grkokatoličkih Crkava, ne samo zbog njihova jezičnog i kulturnog konteksta. Čak i za istočne katoličke Crkve, pitanje je kako spojiti jedinstvo Crkve s raznolikošću naše istorije, kulture i tradicije. Drugi vatikanski koncil je jasno rekao da se Crkva može nositi s tom različitošću, naglasio je kardinal Christoph. Kardinal je rekao kako je interes carice Marije Terezije bio ujediniti istočne Crkve u jednu zajednicu koji je tu okolnost opisao kao „milost Habsburškog Carstva“. Ovo je carstvo propalo, između ostalog, i zbog buđenja nacionalizma u 19. veku. Kardinal je rekao kako gleda na održivost i različitost ove zajednice s velikom radošću i zahvalnošću. “Različitost istočnih katoličkih Crkava ne treba garantovati latinizacijom“, kazao je kardinal Schönborn, već naprotiv, različitost liturgijskih i pastoralnih tradicija važan je znak vitalnosti.
Prvoga dana, u utorak 30. maja, na samom početku sastanka, u Carskoj kapeli palate Hofburg služen je Akatist presvetoj Bogorodici kojega je predvodio mukačevski apostolski administrator vladika Nil Luschak, a u molitvi su sudelovali svi prisutni episkopi. U petak, 31. maja, u katedrali sv. Stjepana u Beču, služena je svečana arhijerejska liturgija koju je predvodio nadvladika Cyril Vasil DI iz Košica, uz sasluženje svih prisutnih vladika i brojnih sveštenika. Na liturgiji je propovedao kardinal Schönborn. Liturgiju na staroslavenskom pevao je hor katedrale iz Košica, a molilo se i na nemačkom, engleskom, italijanskom, grčkom i mađarskom jeziku. Završnog dana, u četvrtak 1. juna, zajedničku arhijerejsku liturgiju u grkokatoličkoj crkvi sv. Barbare u Beču predvodio je nadvladika Hajdudoroga- Debrecena mons. Füllöp Kocsis, metropolit Mađarske grkokatoličke Crkve, a liturgiju na mađarskom, engleskom i staroslavenskom su pevali studenti teološkog instituta iz Trumaua. Na završetku sastanka, prisutne vladike održali su zajednički okrugli stol i uputili zajedničko pozdravno pismo Svetom ocu Papi Francisku.
